NOVOSTI

Broj klase: 410-01/17-08/29
Urudžbeni broj: 513-07-21-01/18-4
Zagreb, 19.03.2018.

Porezni tretman kapitalnih dobitaka po osnovi trgovanja kriptovalutama

Zbog učestalih upita o načinu utvrđivanja dohotka od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka koje fizičke osobe ostvaruju trgovanjem kriptovalutama, u nastavku dajemo slijedeću uputu:

Dohodak od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka u Zakonu o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16; dalje u tekstu: Zakon) uređen je člankom 67. Prema tom članku dohodak od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka utvrđuje se kao razlika između ugovorene prodajne cijene, odnosno primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti financijske imovine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti te imovine. Primicima po toj osnovi smatraju se primici od otuđenja financijskih instrumenata i strukturiranih proizvoda, odnosno između ostalog i primici od instrumenata tržišta novca. Kapitalni dobitak je razlika između vrijednosti koju je porezni obveznik uložio na početku trgovanja i koju je zaradio pri dospijeću ili prodaji te financijske imovine.

Trgovanje bitcoinima smatra se financijskom transakcijom, sukladno presudi Suda EU-a u predmetu C-264/14, od 22. listopada 2015. te se slijedom prethodno navedenog, na dohodak ostvaren po osnovi trgovanja bitcoinima, kao i svim ostalim kriptovalutama, plaća porez na dohodak po osnovi kapitalnih dobitaka, budući se radi o dobitku po osnovi kupoprodaje te kripto, odnosno virtualne valute, što je ekvivalent instrumentima tržišta novca. Porez se plaća na razliku između nabavne i prodajne cijene umanjenoj za možebitne troškove trgovanja.

Nadalje, člankom 70. Zakona propisan je način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak od kapitala te je porezni obveznik – imatelj financijske imovine sam obvezan porez na dohodak od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka, obračunati, obustaviti i uplatiti do posljednjeg dana mjeseca veljače tekuće godine za sve kapitalne dobitke ostvarene u prethodnoj godini, umanjene za ostvarene kapitalne gubitke. Porez se plaća po stopi od 12%, a koji se potom uvećava za prirez koji propišu općine i gradovi. Porez plaćen po osnovi kapitalnih dobitaka smatrat će se konačnim, što znači da se neće uzeti u obzir u godišnjem obračunu poreza na dohodak i da porezni obveznik po toj osnovi neće morati podnijeti godišnju poreznu prijavu, ali ni moći ostvariti povrat, kao ni veću razliku za uplatu.

Što se tiče izvješćivanja i podnošenja propisanih obrazaca Poreznoj upravi, prema članku 78. i 79. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 10/17 i 128/17; dalje u tekstu: Pravilnik), porezni obveznici – imatelji financijske imovine obvezni su dostaviti izvješće JOPPD Poreznoj upravi prema svom prebivalištu ili uobičajenom boravištu do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu, s danom i oznakom izvješća dana 31. prosinca prethodne godine, u kojem iskazuju ukupno ostvarene kapitalne dobitke u prethodnoj godini umanjene za ostvarene kapitalne gubitke te za pripadajuće troškove koji su naplaćeni na teret poreznog obveznika.

Porezni obveznik koji ostvari dohodak od kapitala izravno iz inozemstva obvezan je, sukladno članku 87. Zakona, radi osiguranja podataka potrebnih za utvrđivanje poreza, ispostavi Porezne uprave nadležnoj prema njegovu prebivalištu ili uobičajenom boravištu podnijeti prijavu radi upisa u registar obveznika poreza na dohodak na Obrascu RPO.

Važno je napomenuti da se sukladno članku 94. stavku 3. Zakona, kapitalni dobici oporezuju samo ako je financijska imovina stečena od 1. siječnja 2016. nadalje (i naravno otuđena u roku od 2 godine od dana nabave).

Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) stupa na snagu 25.05.2018. i njome se uvode nove i pojednostavljuju već postojeće definicije, određuju biometrijski i genetski podaci, jačaju prava ispitanika, mijenjaju obveze voditelja zbirke osobnih podataka te jačaju mogućnosti izricanja kazni od strane tijela za zaštitu osobnih podataka.

Nova Uredba Europske unije će se direktno primjenjivati u državama članicama Unije bez potrebe za dodatno prenošenje u nacionalno zakonodavstvo. Uredba se, osim na zemlje članice EU, odnosi i na sve zemlje izvan EU koje koriste podatke europskih građana ili im prodaju robu ili usluge.

Da bi se uskladile s GDPR-om, tijela na koja se Uredba primjenjuje, imaju obvezu napraviti popis i kategorizaciju podataka, napraviti analizu procesa i propisati mjere koje je potrebno poduzeti kako bi se udovoljilo GDPR-u, kao i donijeti politike postupanja s osobnim podacima. Uz to, potrebno je raditi na konstantnom dizanju svijesti o važnosti zaštite osobnih podataka.

Od dana 3. kolovoza 2017. godine na snazi su najnovije izmjene i dopune Ovršnog zakona, pri čemu radi već o četvrtim izmjenama i dopunama tog značajnog pravnog propisa otkad je stupio na snagu u listopadu 2012. godine.

Za ovrhovoditelje, ali i sudove i javne bilježniku, značajnu je izmjenu i dopunu doživjela odredba čl. 18. Ovršnog zakona. Naime, odsad i ovrhovoditelj može od Ministarstva unutarnjih poslova prije pokretanja postupka saznati podatak o osobnom identifikacijskom broju fizičke osobe, a što je imalo za cilj rasterećenje sudova i javnih bilježnika, koji bi u suprotnom morali taj podatak pribavljati po službenoj dužnosti na temelju podataka koje ima dostavi ovrhovoditelj.

Ovršenici bi morali biti oprezni zbog izmjene i dopune dosadašnjeg članka 52. Ovršnog zakona. Naime, promijenjena je vrsta odluke kojom sud upućuje stranku na pokretanje parnice. Umjesto dosadašnjeg rješenja na koju je mogla biti uložena žalba, odsad je to zaključak. Nepraćenje ove izmjene dovelo je već poneke ovršenike da propuste rok za podnošenje tužbe jer istu nisu odmah podnijeli, već su "čekali pravomoćnost rješenja". U istom smislu izmjenu je doživjela i odredba čl. 55. Ovršnog zakona.

Zanimljivu je izmjenu doživjela odredba čl. 62. Ovršnog zakona kojom je odsad propisana posebna vrsta sankcije u iznosu od 400,00 kuna za ovrhovoditelje koji su se tijekom sudske ili izvansudske ovrhe dvostruko namirili. Smisao takve odredbe, po zakonodavcu je, prisiliti ovrhovoditelje da pravovremeno povuku prijedlog za ovrhu u slučaju kada im je ovršenik dobrovoljno ispunio svoju obvezu.

U široj javnosti najzvučnije je odjeknulo uvođenje nove odredbe, odnosno čl. 80.b Ovršnog zakona. Tom odredbom propisuju se dodatni uvjeti za određivanje ovrhe na nekretnini fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost.

Naime, propisuje se obveza vjerovnika da, u slučaju kada predlože ovrhu na nekretnini fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost radi namirenja tražbine čija glavnica prelazi 20.000,00 kuna, uz prijedlog za ovrhu podnese dokaz da se radi namirenja iste tražbine ovrha ne može provesti na drugom predmetu ovrhe.

Kako navedeni uvjet ne bi bio neotklonjiva prepreka za podnošenje prijedloga za ovrhu na nekretnini fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost, propisane su i okolnosti pod kojima će se smatrati da se ovrha na drugom predmetu ovrhe nije mogla provesti.

Za određivanje ovrhe na nekretnini fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost ovrhovoditelj ne mora pokušati ovrhu na svim drugim predmetima ovrhe već je dovoljno da se radi namirenja tražbine ovrhovoditelja ovrha nije mogla provesti na drugom predmetu ovrhe (npr. obavijest FINA-e). Ako ovrhovoditelj ne podnese dokaz da se radi namirenja njegove tražbine ovrha nije mogla provesti na drugom predmetu ovrhe, sud će prijedlog za ovrhu odbaciti kao nepotpun, bez pozivanja ovrhovoditelja da ga dopuni ili ispravi.

Ujedno, ovim se člankom propisuje da će sud odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na nekretnini fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost ako zbroj glavnica tražbina s već pokrenutim ovrhama na toj nekretnini ne prelazi 20.000,00 kuna.

Izmjenama i dopunama odredbe čl. 131.a Ovršnog zakona propisuje se pravo na smještaj za ovršenika fizičku osobu koji se mora iseliti iz nekretnine u kojoj stanuje, a koja je prodana u ovrsi, ako ispunjava propisane uvjete. Tom je odredbom u biti izmijenjeno ranije rješenje za ovršenike po kojima su imali pravo koristiti nekretninu prodanu u ovrsi kao najmoprimac godinu dana od dana donošenja zaključka o prodaji nekretnine jer rješenje uvedeno izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2014. nije zaživjelo u praksi.

Uvelike je izmijenjena odredba čl. 202. Ovršnog zakona, kojom je određeno da isprava kojom dužnik daje suglasnost za zapljenu više nema pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te se pravni učinak zamjenjuje dužnošću poslodavca da na temelju takve isprave plijeni i prenese zaplijenjeni dio plaće dužnika ovrhovoditelju.

Značajna je i izmjena i dopuna odredbe čl. 206. Ovršnog zakona, koja se tiče postupanja Financijske agencije. Provedba ovrhe na novčanim sredstvima po računu kod banke, bez obzira na pravomoćnost rješenja o ovrsi, provodi se tako da se odmah po dostavi rješenja o ovrsi počinju plijeniti ovršenikova novčana sredstva, a njihov prijenos se odgađa za šezdeset dana kako bi ovršenik mogao reagirati i eventualno dopuštenim pravnim sredstvima zaštititi se od ovrhe. Ujedno je u odredbi čl. 209. izmijenjeno postupanje pod zadužnicama i bjanko zadužnicama po kojima se postupa kao sa zahtjevima za izravnu naplatu, a ne više kao s rješenjima o ovrsi.

Navedene nisu sve izmjene koje su nastupile u kolovozu 2017. godine, ali se nameću kao najznačajnije.

Iz predmetnih je izmjena i dopuna vidljiva tendencija zakonodavca da što više olakša poziciju ovršenika, ponekad na uštrb djelotvornosti ovršnog postupka i namirenja vjerovnika.

Dana 22.07.2017. g. stupio je na snagu Zakon o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja.

Postupci naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja propisani su odredbom čl. 69a Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (NN 79/09, 80/13). Navedenom odredbom određeno je da su poduzetnici koji su povrijedili odredbe ZZTN-a ili članka 101. ili 102. UFEU odgovorni za naknadu štete nastalu tim povredama; utvrđena je nadležnost trgovačkih sudova za odlučivanje o naknadama šteta zbog povreda nacionalnog prava tržišnog natjecanja i odredaba članaka 101. i 102. UFEU-a. Istom odredbom propisano je da će nadležni trgovački sud pri donošenju odluke o naknadi štete osobito uzeti u obzir pravomoćno rješenje Agencije kojim je utvrđena povreda Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ili članka 101. ili 102. UFEU, odnosno konačnu odluku Europske komisije u slučaju kada je Europska komisija utvrdila povredu članka 101. ili 102. UFEU. Ako je postupak utvrđivanja povrede članka 101. ili 102. UFEU u nadležnosti Agencije ili Europske komisije u tijeku, nadležni trgovački sud može procijeniti je li svrhovito nastaviti ili zastati s postupkom do donošenja pravomoćnog rješenja Agencije ili konačne odluke Europske komisije. Ujedno je propisana i obveza nadležnog trgovačkog suda da bez odgađanja obavijesti Agenciju o podnesenoj tužbi radi utvrđivanja prava na naknadu štete nastale povredom odredbi nacionalnog prava tržišnog natjecanja ili članka 101. ili 102. UFEU, te prekid tijeka zastare.

Potpuna učinkovitost članaka 101. UFEU, koja uređuje zabranjene sporazume, i 102. UFEU-a, koja uređuje zabranu zlouporabe vladajućeg položaja, zahtijeva da poduzetnik koji kršenjem navedenih odredaba prouzroči nekome štetu, za istu i odgovara.

Nedovoljno korištenje prava na naknadu štete zajamčeno europskim pravom rezultiralo je donošenjem Direktive 2014/104 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL L 349/1, 5.12.2014., dalje: Direktiva).

Direktiva uređuje pravila potrebna kako bi se osiguralo da svatko tko je pretrpio štetu prouzročenu povredom prava tržišnog natjecanja od strane poduzetnika ili udruženja poduzetnika može učinkovito ostvariti pravo na zahtijevanje potpune naknade te štete od tog poduzetnika ili udruženja i daje okvir za usvajanje pravila. Direktivom se utvrđuju pravila koordinacije provedbe pravila tržišnog natjecanja od strane tijela nadležnih za tržišno natjecanje i provedbe tih pravila u postupcima naknade štete pred nacionalnim sudovima. Države članice imale su obvezu predmetnu Direktivu prenijeti u svoja nacionalna zakonodavstva do 27. prosinca 2016. G., a u naše je zakonodavstvo transponirana donošenjem Zakona o postupcima naknade štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja.

Navedenim zakonom utvrđeno je pravo oštećenika na potpunu naknadu štete prouzročene povredom prava tržišnog natjecanja, propisana su pitanja otkrivanja dokaza u postupcima naknade štete pred nadležnim trgovačkim sudovima, zaštita povjerljivih informacija i otkrivanja dokaza koji se nalaze u spisu predmeta tijela nadležnog za tržišno natjecanje. Uređeno je i ograničenje korištenja i otkrivanja tih dokaza, zaštita od otkrivanja izjava poduzetnika pokajnika, a predviđene su i novčane kazne zbog povrede pravila o otkrivanju dokaza. Nadalje, propisan je učinak odluka tijela nadležnih za zaštitu tržišnog natjecanja o povredi prava tržišnog natjecanja usvojenih u nacionalnim postupcima naknade štete kada je pravomoćna odluka donesena u drugoj državi članici Europske unije. Ostalim odredbama urešena su pitanja zastare, zastoja postupka i solidarne odgovornosti poduzetnika koji su povrijedili pravo tržišnog natjecanja zajedničkim postupcima. Posebnim poglavljem Zakon uređuje pitanje prenošenja prekomjernih cijena na izravne i neizravne kupce, obranu prenošenjem i postupke naknade štete oštećenika s različitih razina lanca opskrbe.

Zanimljivo je da Zakon uređuje mogućnost procjene iznosa visine štete po slobodnoj ocjeni, sukladno odredbi čl. 223. Zakona o parničnom postupku.